Vođenje istražnog intervjua sa žrtvom seksualnog nasilja spada među vrlo zahtjevne istražne intervjue. Osim ciljeva vezanih uz količinu i kvalitetu prikupljenih informacija potrebno je voditi računa o zaštiti žrtve od sekundarne viktimizacije.
Jedan od glavnih razloga zašto se žrtve ne odlučuju na prijavljivanje seksualnog uznemiravanja i seksualnih zločina jest neadekvatan odnos nadležnih osoba i tijela. Posebna opasnost krije se u neposrednim kontaktima s prijaviteljima kao što su zaprimanje prijave ili vođenje intervjua.
Nadležne osobe u državnim tijelima, ustanovama ili kompanijama moraju biti senzibilizirane, educirane i trenirane da, često u vrlo neugodnim komunikacijskim situacijama, prikupe potrebne informacije za daljnje postupke, obave početne procjene i pri tome izbjegnu dodatnu traumatizaciju.
U praksi nadležne osobe dolaze iz različitih struka i profesija pa su im za učinkovito obavljanje njihove uloge potrebna praktična znanja i iskustva iz kriminalističke metodike istraživanja seksualnih delikata, prije svega metodologija vođenja intervjua s prijaviteljima odnosno žrtvama tih delikata. Potrebne su im konkretne provedbene upute koje će oni slijediti i koje će im pomoći u prikupljanju kvalitetnih informacija.
Obrasci pisanih prijava koji ne sadrže odgovarajuće komunikacijske upute i ispravno postavljena pitanja neće ispuniti svrhu, osobito ukoliko su prijave anonimne.
Usmene prijave i intervjui koji nisu obavljeni prema pravilima kriminalističke struke uglavnom neće osigurati sve relevantne informacije potrebne za ispravno pravno kvalificiranje događaja, procjenu vjerodostojnosti, procesuiranje, ali i prevenciju seksualnog uznemiravanja.