E-learning modul – Istražni intervju 5.0

Prikupljanje obavijesti od osoba spada među najkorištenije metode u kriminalističkim istraživanjima i internim istragama. Gotovo da nema kaznenog djela, prekršaja ili štetnog događaja u nekoj organizaciji u čijem otkrivanju, razjašnjavanju ili pronalaženju dokaza i počinitelja nije potrebno od svjedoka, žrtava, oštećenika ili počinitelja prikupljati neki oblik informacija.

Jednako tako, promatramo li izvan konteksta kriminalističkog istraživanja, primjerice u provođenju privatnih istraživanja koja provode privatni detektivi, također su informacije od osoba presudne u značajnom broju slučajeva. Interne istrage koje provode stručnjaci za korporativnu sigurnost u kompanijama ili interni revizori često započinju ili završavaju upravo prikupljanjem informacija od zaposlenika kompanije. Specijalisti za istraživanje prijevara, primjerice u osiguravajućim društvima, najprije nastoje od klijenata dobiti što opsežniju i detaljniju izjavu o okolnostima nastanka štete kako bi je mogli usporediti s oštećenjima ili materijalnim tragovima na vozilu i mjestu događaja. Mogli bismo spomenuti i brojna druga tijela s javnim ovlastima za istraživanje zabranjenih ponašanja poput čuvara prirode u javnim ustanovama ili inspektora brojnih inspekcijskih službi kojima je upravo metodologija učinkovitog prikupljanja informacija od osoba jedan od glavnih alata.

Dakle, istražni ili kriminalistički intervju više nije ekskluzivni alat državnih istražnih tijela. Njime se jednako učinkovito koriste i drugi stručnjaci koji u svom djelokrugu imaju bilo koji oblik provođenja istraga. 

Javlja se pitanje zašto su informacije koje prikupljamo od osoba toliko važne s obzirom da živimo u eri materijalnih tragova i dokaza? Naime, informacije iz personalnih izvora mogu u kriminalističkom, ali i drugim istraživanjima imati određenih prednosti u odnosu na materijalne izvore informacija, osobito kada ih dobivamo od neposrednih sudionika događaja ili očevidaca. One mogu biti sveobuhvatnije i detaljnije od materijalnih tragova, mogu uključivati i subjektivne elemente zabranjenog ponašanja i u pravilu neće zahtijevati dodatnu interpretaciju ili vještačenja. Često puta su takve informacije logički i kontekstualno toliko sređene da nude najkraći put do razjašnjenja nekog slučaja. 

Personalni izvori informacija su u pojedinim slučajevima jedini izvor informacija, primjerice kada zbog proteka vremena ili poduzetih radnji prikrivanja od strane počinitelja nema mogućnosti pronalaženja predmeta, snimki odnosno drugih oblika materijalnih tragova i dokaza. Spomenutu usporedbu personalnih i materijalnih izvora informacija slikovito je ilustrirao Zvonimir Roso navodeći da neće biti moguće svaki slučaj riješiti samo na osnovi materijalnih dokaza, jer iako materijalni dokazi ne mogu lagati, oni ne mogu niti govoriti pa je njihova interpretacija opet prepuštena čovjeku. 

U tom smislu možemo ukazati još i na analogiju u metodološkom smislu, naime, kako se za otkrivanje i izuzimanje tragova materijalne prirode koriste odgovarajuće metode koje imaju svoje zakonitosti i načine primjene tako se i u pogledu tragova u sjećanju osoba trebaju primjenjivati odgovarajuće komunikacijske, psihološke i kriminalističke metode. Istražni intervju je upravo jedna od takvih metoda koja objedinjuje spoznaje više znanstvenih disciplina i struka u funkciji prikupljanja informacija za kriminalističko ili neko drugo istraživanje.  

Zbog činjenice da se radi o najkorištenijem istražnom alatu, kriminalistički intervju postao je simbol kriminalističkog istraživanja. 

Ipak, promatramo li kriminalističku i drugu istražnu praksu možemo zaključiti da se nažalost još uvijek ne posvećuje dovoljno pažnje osposobljavanju za prikupljanje obavijesti iz personalnih izvora. Dijelom je to uvjetovano shvaćanjima da svatko zna komunicirati pa onda i da može kompetentno prikupljati obavijesti od osoba te da se ta vještina usavršava samo iskustvom. Drugim riječima, zbog subjektivnog osjećaja kompetentnosti često se ne posvećuje dovoljno pažnje temeljnom osposobljavanju, ali i stalnom usavršavanju za primjenu metodologije istražnog intervjuiranja. 

S druge strane, nedostaci u osposobljenosti ogledaju se kroz višekratno ponavljanje intervjua, loš dojam koji ostavlja intervjuer, i čitav sustav iz kojeg intervjuer dolazi, u očima intervjuiranih. Istovremeno, službene zabilješke o takvim kriminalističkim intervjuima ne sadrže bitne obavijesti važne za razjašnjavanje konkretnog događaja. Ove činjenice potvrdila su i brojna znanstvena istraživanja. 

Osposobljenost istražitelja za vođenje istražnog intervjua izravno se odražava na količinu i kvalitetu informacija koje će biti prikupljene o nekom događaju. O tome može ovisiti hoće li događaj biti potpuno razjašnjen, hoće li biti utvrđeni počinitelji, hoće li biti prikupljeno dovoljno dokaza za vođenje odgovarajućih pravnih postupaka i hoće li se na osnovi utvrđenih činjenica moći u budućnosti prevenirati slični događaji.